Ljubav – iskonski lijek

Ovdje neću pričati o ljubavi koja je postala ofucana fraza u želji naglašavanja veze između dvoje bića, ali ću govoriti o onoj iskonskoj emociji koja je utkana u svaku sferu svijeta kao lijek za sve naše prošle, sadašnje i buduće probleme. Emocija najjača od svih emocija, toliko snažna, toliko topla, toliko postojana i nadasve zasebna. Ta čista iskonska ljubav koja se nalazi u ptici, cvijetu, oblaku, suncu i svemu što nas povezuje je emocija koja nam je dana s razlogom, koju imamo kao lijek koji liječi sve naše rane. Znamo li voljeti ili smo pali pod utjecaj marketinga koji je nažalost ovu emociju pretvorio u frazu koja se koristi za sve kako bi se prodao određeni proizvod ili nešto drugo? Nažalost tako se je obezvrijedila ona važnost emocije koja život znači, uništio se onaj put koji vodi čovjeka u sferu njegove nutarnje snage koja ga povezuje sa svijetom koji ga okružuje i tom iskonskom emocijom. Zašto smo postali neprijatelji sebi ne dozvoljavajući da nas ta emocija vodi, gradi, liječi i uzdiže? Zato što smo dozvolili da postanemo oskudno emotivni, jer se branimo, jer je to kao ok. i jer je tako lakše. Zatvorili smo srce zbog određene zaštite nas samih iz kojeg ta ista emocije potječe i gradi život kao nužnu potrebu. Kakva je to zaštita i od čega? U toj našoj jednostranosti izgubili smo sebe, jer iskreno dopuštamo da nas se pretvara u robote kojima emocije nisu potrebne. Moram vas upitati jeste li nekad bili na EKG-u i gledali kako srce kuca i kako se ispisuje vaš rad srca? Ono ide gore, dolje, jer iskreno taj naš mišić – srce i jest manifest našeg života koji je pun uspona – padova, jer tako mora biti, najgore bi bilo da crta bude ravna, jer tad bi značilo da je naš mišić rekao laku noć. Zašto se onda bojimo voljeti i što radimo sebi, a potom i drugima? Naša uvjerenja su prepuna strahova, želja, ispunjenja naše materijalnosti, naših htjenja, naše postojanosti. Neću reći da to nije u redu, ali ću pitati gdje ste u tom vi? Sve veći broj je onih koji padaju u depresiju, apatiju, letargiju i ostale osjećaje koje proizvodi samoća i strah od ljubavi tj. ljudi. Vrti mi se po glavi pjesma koju je otpjevao Goran Bare i stih:” Gdje je nestao čovjek? “. Toliko prodoran stih za onoga tko ga čuje, naravno za onog tko ima otvoren sluh za ono što se govori. Čovjek se izgubio u pomodnoj želji loše stvarnosti i potrebe da se uklopi u nju. Zato je ljubav postala kao neka usputna potreba tamo nekih ljudi koja kao nama ne treba, koja nam je beskorisna i koja donosi samo glavobolje. Ta nemisaona uklopivost u htjenja ovog nažalost sve siromašnijeg svijeta obrnula je nas u neka druga bića tj. nebića.

Što čini razliku?

Ljubav je emocija koja je utkana kao najstarija iskonska emocija, kao začetak i početak svega. Utkana je u svaku poru našeg tijela kako bi živjeli, to je jedan krug nas, prirode, Društva i iskona, međutim mrtvo hladno ga prekidamo i mislimo da je to u redu. Kad volite ima li ljepšeg osjećaja od tog osjećaja? Živjeti znači imati obzore veće – stih iz jedne moje pjesme, jer to zaista i jest tako. Ljubav nas gradi, daje nam utjehu, nadu, sigurnost i onu najpotrebniju potrebu daje nam nas. Ljubav ne zavidi – kaže Hvalospjev ljubavi. Pitamo li se onda koliko malo imamo ljubavi ako smo zavidni, ljubomorni? Pitamo li se tko smo ako ne volimo sebe i druge oko sebe? Što znači voljeti i kako voljeti? Voljeti znači prihvaćati prvo sebe i druge oko sebe. Voljeti znači opraštati, jer ako volimo sebe ne ne opraštamo zbog drugih već zbog nas. Voljeti znači razumjeti i sebe i druge. Osobe koje vole lakše se prilagođavaju lošim stvarnostima i lakše se nose sa životom. Znaju da ono što ne mogu promijeniti moraju prihvatiti (naravno da se ovo odnosi na nekakav normativ života primjeren ljudskosti i nikako ne onim stvarnostima koji uništavaju čovjeka), znaju da svaki osjećaj može izliječiti ljubav, znaju da iz ljubavi postoji život. Previše smo postali površni u želji da budemo moderni i u toj modernosti gubimo sebe. Izgubiti sebe najtužnije je što nam se može dogoditi, jer tad više ne živimo i dopustili smo da nas nema. I za kraj početka pisanja o ovoj temi ( razvijat će se dalje, jer je toliko teško, a i bilo bi siromašno u jednom tekstu sve ispisati) reći ću kad ste bili bolesni što vam je najviše trebalo? Ljubav onih koji vas okružuju, ljubav koja vam je davala snage za naprijed i ljubav koja vas je podigla, jer bez ljubavi nema ni nas. Ljubav je put koji je od iskona utkan i ne ne napuštajmo taj put, jer tad nas više nema – živo smo mrtvi. Budite živi u mrtvom svijetu zabluda i razmišljajte, jer ste misaona bića.

I. M.

2 comments

  1. Prvi put vidim da pišeš blog. Ide to tebi. Lijepo si rekla. Bez ljubavi ne postojimo i nema nas. Ja znam par žena koje misle da im nije “suđeno” da ih vole. Jednostavno su to prihvatile. Nažalost. Životarenje iz dana u dan, ne drže do sebe, nemaju volje za životom, jer smatraju da sto će izlaziti i šminkati se kad ionako nema nikoga da ih voli. Razlog može biti što si rekla ili depresija ili debljina. Samo naprijed Irena. Ti i olovka ste jedno.

    Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s