Pisala sam o ljubavi i rekla da ću je razvijati dalje, ovom temom to upravo radim.
Poštovanje ili uvažavanje je pozitivna odlika ponašanja prema osobama ili pojavama kao što su nacija ili vjera.
U današnjem svijetu “slobodnog” razmišljanja, slobodnog stava i sve većeg naglaska na slobodi – pitam koga ili čega? Sloboda je najveća odgovornost pojedinca tj. čovjeka prema sebi, a time i prema drugome. Njegovo pravo da svojim osobnim bićem prvenstveno uvažava svoju slobodu, a sukladno tome poštiva i ne ugrožava tuđu. Koliko siromaštvo unutar nas rađa potrebu ne poštovanja i potrebu apsolutističke slobode? U kom smjeru plovi ovaj brod ako je na samom polasku već osuđen na potonuće? Koji smjer našeg života donosi dobro – loše? Krenimo od početka od onog izgrađivanja nas u osobe koje su dobile dah života iskonskom ljubavlju. Odrastajući u zrele ljude učeni smo da trebamo poštovati starije (ovdje govorim o mojoj generaciji), učeni smo da povučemo kočnice kako bi bili manje ishitreni više promišljeni, učeni smo da svaki čovjek ima svoju vrijednost. I zaista svaki čovjek ima svoju vrijednost, a poštivajući tu vrijednost u pravom smislu riječi – odrastamo. Zašto se danas događa da su ljudi postali toliko slobodni u ne poštovanju prema drugom čovjeku? Gdje su se izgubili parametri one potrebe da se uvažava ono što je dobro, a da se kritizira loše? Ovdje bi mogla proširiti temu, jer ima puno komponenata koje je grade, ali isto tako pokušat ću u kraćim crtama razložiti ovaj problem. Što se je dogodilo našoj društvenoj zajednici dobivanjem slobode? Sloboda je po meni relativan pojam jer sloboda podrazumijeva slobodan stav, realističan stav i potrebu neprekidnog građenja sebe. Mi smo se odjednom našli u svijetu kao “pušteni s lanca” tj. sve bi prigrabili, a ništa ne bi dali a pri tom uopće ne znamo što hoćemo, što je ono što nam treba. “Sve nam treba i ništa nam ne treba”. Dogodilo nam se da su svi postali pametni, učeni, učitelji i doktori. I to je u redu u onoj mjeri gdje naš takav stav ne ugrožava drugoga, ali nažalost mi smo prešli te granice pa je ugrožavanje drugoga postala formula života. Svoje osobne nedorasle i frustrirajuće stvarnosti umjesto promjena u osobnom životu počeli smo manifestirati na sve ljude oko nas samim tim šaljući negativnu vibraciju na van i takav frustrirajući pogled pretvarati u normative. U civiliziranom svijetu kojem težimo naravno da imamo slobodu, ali ne apsolutističku, jer ona tada podrazumijeva potpuni kaos koji nema granica, koji dovodi do tolike ugroze za svakog od nas. Dogodilo se to da smo prestali poštovati sve i svakoga, da spremno ako pogriješi jedan doktor, učitelj ili svećenik rušimo kompletno sve što ima dodirnih točaka s time destruktivno huškajući bez zadrške. Prestali smo po mom osobnom mišljenju prvo poštovati sebe i time ne poštujemo više nikoga. Ništa na ovom našem lijepom svijetu nije crno, a ni bijelo već ima toliko drugih boja koje se miješanjem dobivaju, a i koje daltonisti nikad neće vidjeti. Jesmo li postali daltonisti u želji neke čudne važnosti ili realnosti ili smo postali što? Slažem se da se treba zauzeti za sebe, za svoju djecu, ali se ne slažem da moje zauzimanje krade drugoga i ne, ne slažem se da je moje dijete najbolje ( meni da i uvijek će biti, jer ga volim, jer je moje, ali ne mogu kriviti profesora ako ono nije naučilo) i da je apsolutno u pravu zašto smo onda mi kao roditelji tu ako taj njihov apsolutizam na vrijeme ne spriječimo? To nije moje zauzimanje to je čista krađa i čista laž koju sebi prodajemo. Moje zauzimanje je onda kada donosim sebi dobro u neovisnosti o onome drugome i kad nikoga time ne ugrozim. Slažem se da sloboda postoji i da je imamo, ali se nikako ne slažem da u toj slobodi ne razmišljamo o drugima pa čak ni o sebi već spremno radimo “kao” ono što imamo pravo. A što imamo pravo i kakvo je naše pravo? Ono prvo kreće od nas i gradi se dalje na van, ono naše pravo je i da poštivamo druge a poštivamo li? U apsolutističkoj slobodi i ja imam pravo udariti drugoga, a imam li to pravo?
Što čini razliku?
Naš slobodan stav poštovanja sebe sama a time i drugih oko nas čini bitnu razliku. Slušanjem drugih oko nas naučit ćemo puno, a time i pomoći onoj drugoj osobi jer će se osjećati poštovano. Prijateljski orijentirani prema svijetu koji nas okružuje donijeti ćemo puno više a imat ćemo onu unutarnju sreću. Ako gledamo na ljude kao na one koji su nekad bili mala djeca imat ćemo razumijevanja prema istima, a time ćemo osjećati da smo i mi shvaćeni kad nam bude trebalo. Imamo toliko ljepote oko nas i krasnih ljudi koje ne primjećujemo jer smo mi iznutra ružni i šporki. Zagubili smo se u paralelnom svijetu sebe i svojih potreba nađimo se, poštujmo se jer s tim pokazujemo da smo misaona bića koja razumiju život. Budimo poput djece u opraštanjima i pomaganjima jer djeca su u tim stvarnostima izgrađenija od nas. Volimo sebe jer se tim poštujemo a onda ćemo voljeti i druge. Odbacimo apsolutizam i zaularimo ga u one granice koje su dostojne čovjeka jer ovako više sličimo hijenama a manje ljudima. I za kraj poštujete li sebe i u kojoj mjeri je to poštovanje, a u kojoj mjeri egoizam i sebičnost? Poštovat ćete sebe onog trena kad budete s puno ljubavi i potrebe nadogradnje gledali na svoje nedostatke. I, “Ne živi čovjek samo od kruha već i od svake riječi koja dolazi iz Božjih usta” a svi smo Božja stvorenja sukladno tome se i poštujmo, gradimo i nadograđujmo pazeći da nam jezik bude potreban u onoj mjeri u kojoj će graditi odnose jer najlakše je nešto srušiti, a najteže izgraditi. Samo graditelji znaju koliko snage, volje, energije i posvećenosti su uložili u onaj dio izgrađenog odnosa ili svijeta ili svemira.
I. M.
Irenin životni pogled 