Godine – apsurdna omeđenost

Mi smo svime omeđeni jer omeđivanjem želimo imati određenu sigurnost u sebe i svijet oko nas kao i kontrolu istoga. Ono što nam se događa u takvim stanjima jest da ne živimo. U predrasudnosti društva, skupina ili pojedinaca postavljaju nam se pravila kojima se u određenim godinama kao trebamo ponašati pa onda se sukladno tome u našoj podsvijesti utaborila ta omeđenost (apsurd) kao nešto normalno. Ne mogu reći da ne postoje određeni pomaci po tom pitanju, ali još uvijek velik broj ljudi se vodi sukladno toj nametnutoj normi. Koliko gledamo, slušamo, živimo i koliko smo u sebi ostali bez “force” nametnutim htjenjima života, ali i svojom i društvenom omeđenošću? Gdje smo to padom toliko ostali zakopani u onoj sferi malodušnosti kojom smo dopustili da nas sve usisa i ispljune i odnese onaj potrebni dio nas koji smo imali, koji nas je tjerao naprijed? Od prvog daha kada se rodimo pa do posljednjeg mi smo tu da se borimo. Kad uzmemo činjenicu da je Sara ili Saraja (Abrahamova žena – Biblija) imala 90 godina kada je rodila Izaka, a da je umrla u 127 godini što nam to govori i što bi to trebalo značiti? Činjenica je da su po Biblijskom svjedočanstvu ljudi dulje živjeli i da nisu razmišljali o godinama. Selili su se, ratovali i borili se za one vrijednosti koje su u njihovim životima imale važnost kao zemlja, voda. S brojanjem godina nisu imali problema, jer to tad nisu radili, zato su živjeli.

Mi se smatramo naprednima u svim segmentima života, ali ne mogu prepoznati taj napredak u koji smo uvjereni i u koji smo bezrezervno sigurni. Da, napredniji smo u površnom pogledu, jer čovjek je biće koje rasuđuje, koje stvara, koje kreira. Tako imamo stambene prostore ( velike-male) u kojima se blago rečeno “ubijemo” da održimo čistim i boreći se da ne postane taj prostor kontejner u kojem odlažemo jako puno nepotrebnih stvari, pri tom ne živimo. Da, napredni smo u tehnologiji pa danas nemamo razgovora (razmjene mišljenja) već se dopisujemo s kratkim pitanjima kako ne bi slušali druge, jer ne možemo, nemamo vremena itd. Ako je to napredak onda sam ja jako, jako nazadna.

Što čini razliku?

Vraćam se na godine kojima smo omeđeni u prostoru, vremenu. Da, u određenoj životnoj dobi naša motorika, naša brzina, naša snaga bezrezervno slabi to je istina i to je prirodni proces, ali ne onoliko koliko mi to mislimo, jer i u drugoj dimenzionalnoj mladosti možemo sve što hoćemo, ali trebamo htjeti. Sara je rodila u devedesetoj godini, a mi “pokapamo sebe” već početkom šestog desetljeća, jer kao naživjeli smo se. Čega ili koga? Naživjeli smo se ljudskih gluposti koje nemaju kraja kao i loših predsrasudnosti okoline. Živjeti u svakom desetljeću svojih godina donosi izazov i potrebu za borbenošću. Ako tako gledamo onda nećemo omeđivati se godinama da kontrolom istih mi predviđamo smrt, a da pri tom ne živimo život. Godine su tu da nam svjedoče koliko dugo hodamo ovom dionicom puta, a ne da predviđamo koliko nam još ostaje do kraja puta. Kako možete znati koliko ima još puta ako prvi put hodate ovom dionicom puta? Već ste hodali po njoj, ne razumijem? Donosite nebulozne pretpostavke koje sa sigurnošću namećete….ima li to smisla? Trgnite se i razmislite koliko smo nazadovali nametnutim kontroliranjem svega što nas okružuje, pretjeranom brigom o dionicama puta o kojima niti ne znamo koliko su duge. Opterećenjem ne živimo život već odustajemo i prije nego je to potrebno. Ne razmišljamo samo prihvaćamo sve i svašta, postali smo “skupljači virtualne i medijske prašine” umjesto živa, misaona bića s jedinstvenom dušom. Postali smo više kao eksponati u muzeju voštanih figura i tu stojimo i čekamo da nas netko ukloni jer više nismo prezentni. Ako se to zove život ja čestitam na takvom životu. Godine su onaj dio nas koji nas iznova otkriva, koji nas iznova izgrađuje i koji nam donosi nove spoznaje, nove poglede i nove mogućnosti. Život je cjeloživotna škola u kojoj u svakom razredu – desetljeću godina učimo novo gradivo, ali u našoj umnosti nenapredovanja mi spremno zatvaramo ciklus iz straha, iz umora ili drugih stvarnosti. Gradeći i učeći uvijek naš proces traje, gradi nas i donosi nam uvijek iznova ono što se zove mudrost života, jer slabljenjem fizičke snage više bi se trebali orijentirati na umnu snagu. Što znači jedno dok smo bili mlađi radili smo stihijski brže i bez pretjerane upotrebe moždanih vijuga, a u starijoj dobi više radimo organizirano, s više razmišljanja da to napravimo efikasno, polako, ali opet vremenski kratko. Godine su naša komponenta života koja kaže: ” Živi čovječe u svakoj godini života, u svakom desetljeću života. Ne broji nego živi, udahni i shvati ne postoji ono što ne možemo, ali postoji ono što nećemo.” Razlika u nemoći i ne htjeti je ogromna, a vi ste ti koji odabiru živjeti u svakoj godini ili biti živi mrtvaci. Misaona smo bića zato razmislite kojoj kategoriji ljudi vi pripadate. Odabir je ono što čini vas to je onaj dio vaše osobnosti koji piše život.

I. M.