Pođi putem ljubavi u središtu nje nalaziš se ti

foto by Irena

Ljubav je naša volja da proširimo svoje osobno biće. Ona je osjećaj kojim rastemo, ona je volja da se osobe oko nas grade i prihvaćaju

Ljubav. Ljubav i opet ljubav kao poziv na osvještavanje sebe sama kao potreba da se čovjek nađe upravo tamo gdje on jest. Ali prije nego krenemo u centar svemira, što ljubav jest? I što ona predstavlja? Znamo li uopće?
Ljubav je naša volja da proširimo svoje osobno biće. Ona je osjećaj kojim rastemo, ona je volja da se osobe oko nas grade i prihvaćaju. Na mnogo načina je možemo opisati ovisno o očištu s kojeg gledamo, ovisno o kontekstu u kojem razgovaramo međutim ovaj kontekst ljubavi nije onaj o siromašnom haljetku konteksta ljubavi u koji je ona najčešće obučena.
Ljubav je počelo i bitak našeg postojanja. Ona je snažno u nama utkana kao vodilja našeg života u svakoj sferi svijeta rekla bih kao dah našeg života, jer po ljubavi smo stvoreni i ništa nas ne liječi kao ljubav koja dodiruje svaki naš temelj.

Zar onda ona nije najvrjednije skriveno blago koje svakom pojedincu treba kako bi bio lansiran u zenit svemira? Zar onda ona nije osnovna potreba svakog čovjeka kako bi spoznao sebe sama?
Što nas priječi da to ne vidimo?
Čovjek kao jedinka koja ima u sebi nit Božanske ljubavi sa svim svojim slobodama je individua sama za sebe. Upravo ta individua je sposobna živjeti i preživjeti razne životne situacije. Da, točno tako. Ispričat ću to slikovito kako ja to inače radim. Imamo cvijet koji raste i razvija se po prirodnim zakonitostima i kad ugledamo cvijet vidimo ljepotu koja nas privlači, ali također imamo i cvijet koji nas možda ne privlači dovoljno, naravno svi drugačije vidimo stvarnosti. No, vratimo se cvijetu. Taj cvijet da bi se razvio treba i kišu i mnogo sunca, jer bez toga ne raste. Dakle i kišu i sunce, ali i vjetar koji ga često ovisno o jačini može slomiti. Zar ne? Ali ako je cvijetu slomljena jedna grančica na tom mjestu niče nova tj. čak on upravo zbog tog biva još i ljepši i još primamljiviji, jer raste nanovo. Raste. Jer ljubav jest rast i to ona volja koja nas pokreće da rastemo svakodnevno i razvijamo od slomljenih grančica nove i ljepše.
Zašto ne možemo prihvatiti ljubav ili mislimo da to ne možemo?
Razno razni nametnuti strahovi, razno razne povrede i životne situacije u nama proizvode naše odustajanje i našu snagu pretvaraju u slabost. Zašto? Mičemo se sve više od ljubavi i bježimo bezglavo od straha kojim smo okruženi. Je li to ono što je čovjeku – cvijetu potrebno? Ne. To je kao da želite da nikad ne ugledate svijetlo i da kažete da je baš super živjeti u tami. Možda kratkotrajno da, ali dugotrajno ne. Što se događa cvijetu bez kiše i sunca? On ugiba, a čovjek umire. To nužno ne mora značiti fizičku smrt, ali duhovnu – duševnu da. Dolazimo do ključa koji otvara ili zatvara sva vrata. Pogađate dolazimo do ljubavi ili neljubavi, jer ako se osoba ne želi graditi reći ćemo da posjeduje neljubav. Da, da nema volje, da nema snage itd. Rađaju se u takvih osoba apatije, letargije pa čak i duševna i mentalna oboljenja. Zašto? Cvijetu treba kiša i sunce. Mislite li da ste drugačiji od cvijeta? Niste. Na emotivnoj komponenti čovjeka vi ste cvijet. Krhki i mali cvijet koji treba pobijediti vjetar i sve njegove nalete kako bi opstao. A vjetar kao vjetar nekad je blag, ali nekad je orkanski. To je priroda života. Zatvaranjem u mrak nitko ne napreduje niti se itko gradi, jer je to neprirodno i samo rijetki u takvim uvjetima mogu opstati. Zato srce koji je komponenta našeg udaha života taj mišić što sve pokreće ne smije i ne treba biti zatvoreno jer je to obrnuto proporcionalno našem životnom razvoju tj. zatvaranjem istoga mi smo duhovno mrtvi.

Što čini razliku?

Cvijet ne brine kada će pasti kiša, a niti zbog toga bježi od sunca niti se brine kada će vjetar i kakve će jačine biti. Ponavljam ključ našeg postojanja leži u ljubavi toj nužnoj potrebi koju smo dobili udahom života. Rekli smo cvijetu treba kiša i sunce da se razvija, a nama trebaju suze i ljubav da bi bili najbolji dio sebe samih. Suze kako bi isplakali sve ono što nas povrjeđuje, a ljubav kako bi mogli oprostiti i sebi i drugima i krenuti u središte sebe sama tj. u ljubav s kojom rastemo s kojom se gradimo i u kojoj ne postoji strah, ne postoji zatvorenost već otvorenost kojom unatoč svim povredama ne gubimo vjeru u dobro već naprotiv živimo u nadi boljeg sutra. Mislite da pričam tlapnje da bih napisala nešto to će ovisiti o vama i vašem stupnju razvoja.  Mislim da nije važno što drugi žele ja mislim da je važno da bar u vama probudim potrebu vaše potrebe za ljubavlju, jer je imate kao i želju da vas moje riječi motiviraju. Hoću li uspjeti ostavit ćemo vremenu i ljubavi da liječi sve rane koje se nalaze u vama ili oko vas. Čovječe osvijesti se jer trebaš sebi kroz kišu i sunce u samo središte sebe sama. Ta ne boj se voljeti sebe, oprostiti sebi i željeti da budeš bolji. Ne, ne bori se protiv toga, ta, ti se boriš sa sobom. Da, a to nije bit života da si sa sobom u vječitoj svađi i da malo pomalo ostaješ sam, jer zbog svojih povreda povrjeđuješ druge. To nije svrha tvog postojanja to je bijeg od sunca i kiše koje tako čeznutljivo trebaš. Da. Pođi unutar sebe i zavoli sebe sa svim svojim manama i vrlinama, ali pazi obećaj sebi da ćeš raditi na svojim manama kako bi ih umanjio kao i na svojim vrlinama kako bi ih oplodio. I ne brini za sve probleme postoji solucija koju možda trenutno ne možeš vidjeti. Budi strpljiv, ne odustaj ta zar je išta vrjednije od tebe sama? Ali onog tebe koji će biti produktivan, koji će biti miroljubiv i sretan jer se je pronašao unutar sebe sama, jer je pronašao put ljubavi koji vodi u središte tebe. Voli se, jer imaš svrhu, bori se jer imaš cilj pronaći ljubav od koje si pobjegao kako bi se kao zaštitio, a ti moj čovječe – Cvijete veneš iz dana u dan. Ta zar ti nije već jasno da bez sebe ne možeš živjeti? Neka se sila Božanske ljubavi ulije u tvoje srce, izliječi sve tvoje rane, traume, strahove i ine loše osjećaje kako bi postao onaj čovjek koji trebaš biti. Onaj isti koji si već bio i pobjegao misleći da je u bijegu spas. Spas je unutar središta tebe u ljubavi u potrebi da ta ljubav sja poput sunca, jer tek tad čovječe – Cvijete ti ćeš biti svoj, hrabar, smion i sretan.
Od ❤️ ti želim da pronađeš put u središte tebe sama i dosegneš zenit svog svemira za sebe, za ono zbog čega si rođen i zbog čega ti upravo postojiš. Što će tko misliti zar je važno? Važno je da nađeš sebe i iziđeš na sunce svog života. Čovječe – cvijete rasti u sebi, zbog sebe i prema sebi kako bi bio najljepši cvijet u vrtu života.
Love you! ❤️
Irena

4 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s