Zloća efekt Kajina

U ovim danima koje imamo ispred sebe možemo razmišljati, gledati, slušati. Davno smo kroz priču o dva brata Abelu i Kainu otkrili kako zloća pomračuje um, ali i to da uništava odnos s Bogom i samim sobom. Međutim mi ne bi bili ljudi kada ne bi zaboravili prije nego zapamtili pa se kroz dočekivanje Isusa   (na dan Cvjetnice) prisjećamo opet ljudske zloće koja se manifestira od ushićenosti prihvaćanja pa do ushićenosti razapinjanja, ali sve zbog osobnih potreba, osobnih strahova. Zloća je kao magla. Ako gledaš izdaleka maglu ona izgleda lijepo, interesantno, ali izbliza ne vidiš sve jasno. Tako je s umom kojem je zloća hrana. Izdaleka se može činiti primamljivo, mistično, interesantno, ali u samoj magli nitko se ne osjeća sigurno, jer pogled je kratak čak i prekratak ako je magla pregusta. Tako je i sa zloćom za koju se ljudi odlučuju ona je razorna oko njih i u njima. I s jedne strane koliko god ljudski um može stvarati i ploviti dubinama u zloći, ne postoje takve dubine koje mogu otkrivati ljepotu, tu postoje dubine koje otkrivaju ružnoću, pogubljenost i odvojenost od svijeta i samog sebe. Pa kako magla može biti više i manje gusta zloću možemo podijeliti na psihopatsku i makjavelističku tj. na ljude koji imaju ozbiljnih psihičkih problema i onih kojima sredstvo opravdava cilj. I baš sad u vremenu odmaka od ljudi u kojem bi trebali ispitati sebe i pročistiti sebe kako bi što čišći dočekali blagdan Uskrsa i kad kroz primjer Isusova života možemo vidjeti na koji način ljudska priroda djeluje kao i to da se jako malo od tad pa do danas ta ljudska priroda mijenja.
Ona je naime konstantna, jer je odraz našeg razvoja ili ne razvoja. Ponekad ostajemo zapanjeni zloćom kada ona postaje jasna, kristalna i uočljiva, ali ona je u najčešće oblika podmukla, planirana i skrivena iza razno raznih kulisa ljudskog uma. Zamislite samo koliko energije treba kako bi zločesti um ostao u centru zbivanja tj. u središtu onog što njega hrani u odmaku od sebe s maskom na licu u karnevalu svog osobnog života. Brrrr hladno mi je od pomisli na takve ljude.
U genomu čovjeka postoji inertnost koja je opisana kroz priču o dva brata i jako dobro se vidi na koji način ona djeluje. Naime, da bi se čovjek izmaknuo zloći i bio dobar ipak treba napraviti veliki raskorak u svom osobnom umu, jer i Kain je bio inertan čovjek koji umjesto razvoja sebe u Božjoj blizini izabrao zloću koja ga je odvela do želje da ubije svog rođenog brata.
Kako i zašto?
Kako u čovjekovom genomu imamo inertnost ili lijenost koja je izazvana silom prirode čovjek kao misaono biće treba konstantno donositi odluke kojima će raditi na sebi te se micati od niskosti (ljubomore, zavisti itd.) koja se rađa uz odabir inertnosti. Međutim, jako često se događa da čovjek ostaje nerazvijen u svom umu u svom duhu te je kod takvih ljudi srce isključeno jednostavno ga ne slušaju. Što se više čovjek razvija on više i više otvara svoje srce prvo zato što razvojem shvaća da je to srce  najvrjednije što ima, a drugo jer u konstantnom radu na sebi miče sve ono što njemu nije potrebno, a to su te površne ljudske niskosti. Njega takve stvari niti mogu, a niti ga zadovoljavaju. Uvjetno rečeno ako naučite hodati više nećete puzati, jer to nije ljepše od hodanja. Nadalje , ako želite živjeti nećete željeti umrijeti, jer iskreno nitko od nas ne zna sat ni čas, dakle čemu o tome razbijati um. Kajin kao primjer tog osobnog ne razvoja odabire smrt svog brata kako bi kao njemu bilo dobro te kako bi dobio naklonost Boga, a ustvari prinesene žrtve su naizgled nejednake, jer svi smo različiti i nejednaki u toj materijalnosti, ali svi smo isti u srcu koje može proizvesti ljubav i tom ljubavlju je Bogu Abelova žrtva bila draža. Bog progovara Kajinu: “I Jahve reče Kajinu: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? 7 Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.« 8.
Vrlo jasna poruka, ali opet je nije čuo te je donio pogrešnu odluku misleći da on nije ničemu kriv već njegov brat. Nekad zaista od stabla čovjek ne vidi šumu i misli da dalje od stabla nema ničega, ali šume uvijek ima i bit će je. S ovom pričom vidimo jasno da dar donesen srcem tj. ljubavlju i te kako ostaje zapažen pa čak i ako je skromniji od onog dara koji se donosi kao obveza. Srce kao simbol ljubavi je ključ nas, ključ naših uspjeha i neuspjeha ono je jedino što ima vrijednost koja se ne gubi i ne nestaje, jer onog trenutka kad zatvorimo srce tad više nema ni razvoja u nama, ali niti oko nas. S toga otvorite svoja srca i razvijajte sebe na bolje, na dobro. Pružite ruku svima, a oni koji je ne žele nisu vaša briga oni su briga sebe, ali i profesionalnih osoba koje bi trebale s njima raditi. Svrha života je vječito učenje i razvijanje, a ne odustajanje i ne učenje, dobro, a ne loše, jer sve loše vraća se onome tko ga i proizvodi to je kao labirint u kojem se takvi vrte da nađu izlaz. Slušajte srce te mirno navečer zaspite, a ujutro se još mirniji dignite.
Love you! ❤️
Irena

2 comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s