Stigmatizacijsko i osuđujuće društvo

Zašto se određene životne situacije događaju baš nama? Mislim da je to pitanje koje sve nas jako muči i postavlja razno, razna pitanja. Povlačimo se u sebe i zatvaramo, jer nas boli i teško nam je voditi daljnje bitke života. Točno je sve.
No, zašto se to baš događa nama, meni? Postoji i te kako valjan razlog, a razlog leži upravo u nama, u našoj volji, našoj snazi i našoj želji.
Kao i uvijek krenut ću od sebe i onoga što ja spoznajem, a život je upravo spoznaja isto kao i vjera i želja i volja.
Naše društvo je sve samo ne, razvijeno, senzibilno i slobodno, pa kada nas život udari s bilo koje strane u bilo kom obliku imat ćemo razno, razne manifeste i zaključke u našoj sredini. I neću reći da su određeni savjeti loši ili glupi, ali ću reći da živimo u svijetu nedovoljno osviještenog, educiranog, stereotipnog, osuđujućeg i stigmatizacijskog društva. Naime, bitka zvana život sve je samo ne laka, lijepa i dobra. Pa što je smisao života? Borba, borba i opet borba, jer dok god se borimo mi živimo. A društvo? E, to je priča za sebe. Svi živimo po nasljednim obrascima ponašanja zato ne rijetko imamo osuđujuće i stigmatizacijske manifeste okoline koja u strahu od novog “bježi” u svoju zonu komfora. I to je nekako normalno, jer je prirodno da se “branimo” od nepoznatog do razumnih granica, ali onog trenutka kad mi mislimo da je sve što radimo ispravno i nemamo volju daljnjeg napretka tad postajemo nerazvijeni i stigmatizacijski. To je problem našeg društva u cjelini. I kako smo svi doktori, izbornici, svećenici bolje reći jednom riječju sve smo mi, jer mi znamo što se je tebi dogodilo, zašto se dogodilo, kad je trebalo reagirati i kako, s naglaskom na tebi, a kad se meni dogodi e, to je neka druga priča vrijedna divljenja, vrijedna poštovanja , vrijedna života. Hej, a drugi nije vrijedan toga? Čudne su to relativnosti koje pokreću pojedinca koji onda pokreće društvo.

Što čini razliku?

Zašto se događa nama, meni, pitanje s početka priče? Baš zato, jer ima smisla, jer mi možemo iznijeti taj “križ” na svojim leđima. Baš zato što nećemo zabiti “nos u pijesak” i pomiriti se sa stvarnostima oko nas i baš zato da napravimo iskorak koji drugi ne mogu ili ne žele ili nemaju dovoljnu mentalnu snagu za iznijeti te i takve stvarnosti. Izabrani smo takvim stvarnostima kako bi napravili iskorak koji će donijeti bitne promjene, možda male, sitne, ali i te kako bitne. Izabrani smo kako bi pokazali da postoje načini, metode i mogućnosti koje se pružaju u raznim oblicima i izabrani smo ne da to bahato i stidno zadržimo za sebe već da kroz primjer naše “loše” situacije okrenemo priču života na bolje i na dobro. Da, baš zato smo izabrani, jer možemo, jer moramo i jer učimo i spremni smo učiti, otvarati svoje horizonte i tražiti načine i metode. I ono jedno od najtežih pitanja koje nam nažalost nameće društvo je ono “kako nismo prije vidjeli?, zašto nismo prije reagirali?….zašto uopće nismo reagirali? Bla, bla, bla” što je tragično ta i takva pitanja ostaju u zraku ili se pričaju od osobe do osobe proizvodeći negativnu energiju protiv već životno ranjene osobe. To se osjeća i opipava u gestikulacijama ljudi, ali ih rijetki kažu glasno pod navodnike ne žele se petljati u Vašu priču? A “petljanje” nije ako ti glasno, jasno i u dobroj namjeri kažem ja bi napravila to, a ti odluči jeli taj alat služi i tebi i to ću reći toj osobi, jasno i glasno i ne neću njenu priču pričati dalje i ostaviti je bez dobrog pokušaja pomoći. Odabir koji će osoba stvoriti je njen, metoda i način je njen. Hoće li mi zahvaliti ili ne potpuno je nebitno  ako sam u bilo kom pogledu uspjela pomoći. Nebitan je moj ego, ali je bitno da je napravljen korak, mali neznatni, ali korak. Jer ako pričam iza leđa čemu onda živim? Da glumim? Da kažem na van meni “cvjetaju ruže”, a nemam ni bršljana, a ne ruže !? Koga lažem tebe ili sebe? U drugom postu kad uhvatim vremena pisat ću o sve većoj potrebi osvještavanja o bolestima današnjice, bolestima duha i sve većim mentalnim oboljenjima današnjih generacija. Sve većoj prisutnosti i potrebi psiholoških pristupa i izborima koje radimo. Sve većoj potrebi današnjih generacija da naprave granicu potrebnih i nepotrebnih informacija kojih imamo u izobilju, a koje ne da nisu sve potrebne već nisu ni zdrave, ni lijepe, a ni bezazlene. Do daljnjeg želim Vam dobro i samo dobro. I vjerujte u dobro i ono će se i događati u vama i oko vas.
Love you ❤️!
Irena

P. S. Mislim se trebam li i dalje ostati tu s Vama, jer iskreno trenutno sam out od pisanja, čitanja itd. Ima li uopće potrebe za mojim postovima? Voljela bih Vaš iskren odgovor? Hvala unaprijed!

6 comments

  1. Ima potrebe Irena jer pišete dobro i smisleno i vjerujem da će neka riječ ili rečenica doprijeti do nečijeg srca i da će to možda iznjedriti neku pozitivnu promjenu kod pojedinca. Lijepi pozdrav. 🙂

    Liked by 1 person

  2. Da, ima potrebe draga Irena, lijepo pišete i ja volim čitati vaše tekstove. Samo nastavite pisati ako to Vas veseli i nešto vam znači, a uvijek se nađe netko kome je baš potrebna ta neka riječ, misao, zaključak koji su autentično Vaši ali eto primjenjivi i korisni baš za nju/njega. A ja iskreno mislim da prije svega pišemo radi sebe jer je to neki naš izričaj i morali bi pisati pa da taman nitko drugi to ne čita. Barem je tako u mom slučaju, pišem prije svega radi sebe jer to mene veseli, na taj način artikuliram, analiziram i sređujem svoje misli i osjećaje, zaključujem, motiviram se…Ali isto tako mi je drago kad naiđem na razumijevanje i pozitivnu povratnu reakciju od strane čitatelja… Dakle, da se poslužim Vašim stilom pisanja, “Što čini razliku?” – Razliku čini Vaše pisanje, radite to dobro i samo nastavite jer ima smisla raditi dobre stvari. Lijepi pozdrav od ❤💜💚!

    Liked by 1 person

    • Hvala Vam puno draga Sanja od ❤️. Naime, ponekad se nađemo u nekom životnom međuprostoru, a kako kad radim volim raditi zaista 100% to me je nekako navelo na postavljeno pitanje. I ja volim čitati Vaše tekstove (danas sam se smijala na post 7 pravila uspješne žene) i volim ovaj mali-veliki svijet dobrih i različitih ljudi punih hrabrih osobnosti, ali mi je žao kada ne pratim svih, jer ne stižem vremenski. Hvala još jednom na lijepim riječima od ❤️❤️💝

      Liked by 1 person

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s