Čovjek ili Bog?!

Možda čudan naslov, ali kao i uvijek s razlogom je tu.
21. stoljeće,  stoljeće “slobode” i “konformizma” u kojem smo postali Bogovi, a ne ljudi, što u potpunosti nije netočno, jer mi imamo djelić Boga u sebi, ali nismo Bog. Pa onda spretno uzimamo mađioničarski štapić kojim idemo mahati da se dogodi “magija” kojom spretno uništimo sve, jer mi smo “Bog”. Nema razuma, razlučivanja, a ne daj Bože strpljenja pa mi smo gospodari svojih života u kojima možemo sve. Da nije tragično bilo bi smiješno, jer sve s takvim pristupom uništimo. Nije bez veze ona poslovica da je put do pakla popločan dobrim namjerama, jer to uistinu jest tako. Kad čovjek izgubi kompas i uživi se u ulogu Boga što nije, tad počinju problemi koje je teško vratiti u normalu. To se događa u svim sferama društvenog života kako obiteljskim, tako i prijateljskim itd. Kaže se da djeca uče gledajući, a na žalost teško je reći da mi u društvu imamo odrasle ljude – čast izuzetcima, jer kod nas je normalno da roditelji za svoju djecu vuku, traže posao umjesto njih, jednom riječju ne dopuštamo im da se osamostale u dobi kad bi to trebalo i onda imamo začarani krug u kojem je normalno da mi gradimo kuće za djecu koja to nisu niti tražila, jer to mi kao radimo za njihovo „dobro“ mi to kao moramo. Ali pravo je pitanje jesu li naša djeca htjela tu kuću? Naravno ovdje karikiram, jer radi se o xy stvari koje ne mogu sad sve nabrajati jednom riječju nema pravovaljane komunikacije, nema pravovaljanog pristupa tj. uvažavati svoju djecu koja su ljudi kao i mi koja imaju svoje snove i želje. Mi koji bi trebali biti putokaz postajemo put….halo, jeste li voljeli taj put kad ste bili mladi? Jeste li se trzali da budete svoji i ono što uistinu jeste? Što smo mi to postali? Zajednica nedoraslih ljudi koja stvara još nedorasle i nezrele ljude oko sebe, a samim tim i zločeste, jer oprostit će te mi ako je nama normalno da netko za nas radi, što postajemo?  Lijeni, bezobrazni i zločesti ljudi koji bez treptaja oka gube EMPATIJU. Stvaramo monstrume pod tzv. krinkom dobra kojima je normalno da sve padne s neba, da uvijek traže više i da uvijek iščekuju nešto bolje, jer oni su tu zbog boljeg!? Žalosno da kroz svoj život nismo učili, da smo se zatvorili i učahurili u svoje živote kao da smo ostali uspavani poput Trnoružice. Vremena se mijenjaju, a mi? E, to nećete vidjeti. Mi smo se uživjeli u ulozi Boga, a trebao bi dobar psihijatar poraditi na velikom broju ljudi, jer su sebi dali i previše slobode u kojoj su oduzeli tuđu.

Što čini razliku?

Život je cjeloživotna škola usavršavanja, ljubavi i opraštanja, a ponajviše strpljenja u kojem trebamo rješavati svoje nedostatke i graditi svoje vrline. Radimo li to? Rijetki, ali nažalost zaista rijetki koji su spremni biti disciplinirani, koji su spremni biti odrasli i koji su spremni živjeti život i uvažavati sve ljude bez isključivosti, bez potrebe da sebe stavljamo na pijedestal koji pripada i meni i tebi. Umjesto da djecu učimo ljubavi i da ih volimo mi pod krinkom ljubavi dajemo sve samo ljubav ne. Tragedija današnjice, jer opasno je danas pokazati da imaš emocije, da si čovjek i da zaista trebaš biti samo običan čovjek koji želi živjeti normalno. Opasno je danas biti čovjek jer ako si čovjek nastradat ćeš. Što smo mi to postali? Marionete globalnog Društva u kojem nas se kroz sociološke okvire uči da sve treba biti lijepo, divno i krasno, a ne uči nas se ljubavi, miru i toleranciji, a ne daj Bože strpljenju jer mi smo Bogovi s početka ovog teksta koji imaju prava na sve osim da budu ljudi. Prvo pustite djecu da se bore, da im bude teško, da razmišljaju i da grade svoje snove. Pustite djecu da znaju da jako malo ima meda u životu i mlijeka, pustite ih da se grade. Ne režite im krila, jer na to nemate pravo. Ne ubijajte u njima avanturistički i istraživački duh, jer ga moraju naučiti osluškivati. Pomozite im usmjeravanjem, a ne hodanjem umjesto njih, slušajte ih, jer će te od njih naučiti i više nego što možete zamisliti. I zaključit ću ovaj tekst svojom rečenicom davno izrečenom – dok su djeca mala mi učimo njih, a kad odrastu mi učimo od njih. To je život, to je ljubav, to je uvažavanje i poštovanje koje se gubi na ovoj okrugloj lopti zvanoj zemlja. Pokažite im da ste dorasli pratiti njih kao što su oni pratili vas, jer nismo Bogovi već ljudi sa svim svojim manama i vrlinama. Ima li više mana ili vrlina? Ovisi o vama i vašem stupnju razvoja. Najviše možemo naučiti iz prirode koliko smo mali i neznatni i samo skromnim pogledom to i vidimo. Volimo srcem i razumom, jer ljubav se ne kupuje niti prodaje mislim na onu pravu, čistu i istinsku ljubav.
Love you!  ❤️
Irena