Izgradimo bolji svijet

U današnjem vremenu, vremenu nemira, prijetnji, krivih informacija, traženja Boga na krivim mjestima i ostalim lošim stranama današnjice, postali smo poput lutki na koncu kojima netko drugi upravlja. Postali smo kao pokusni kunići nekog eksperimenta bez da nas je netko pitao za to. I na takvu našu svakodnevicu samo sliježemo ramenima, u smislu ne mogu ništa napraviti, ali ti moj dragi čitatelju, baš ti možeš napraviti puno, jer domino efekt je pojam za koji svi znamo, nije nemoguć i nije izmišljen,  ali je psihološki. I ja i ti možemo graditi bolji svijet počevši od sebe samih, ne od drugih već od sebe i ignorirajući sve ono što nas vodi i odvodi od nas samih i od drugih.
Nažalost, postali smo ovisni o svim medijima i oni nam kroje stvarnost onako kako im odgovara, a mi smo se izgubili u moru tih beskorisnih, loših i nepotrebnih informacija i ostali zakopani ispod svega toga. Misliš li slučajno? Ni, slučajno. Sve je to način na koji smo postali neki drugi čudni ljudi koji ne mare za nikoga, a ponajprije za same sebe.
Krenimo redom. Svi ti mediji služe čemu? Kome? Tebi i meni ne služe, a znaš zašto jer bez svih tih informacija živimo bolje i ljepše, jednostavno živimo. Zaboravili smo voljeti jer se bojimo, zaboravili smo slušati  jer se bojimo, zaboravili smo se družiti jer se bojimo. Koga i čega se mi bojimo? Vječito smo u nekim brigama i nekim nametnutim problemima kojima nema kraja, a gdje je tu ljubav? Gdje si u tom ti?  Svi oni rade priče i prenose informacije jer im je to posao koji su izabrali svjesno i ne, ovo nije hajka na novinare ili ljude koji su na svim društvenim medijima, ovo je pokušaj da se osvijestiš  od svoje nesvijesti. Jer život nam pored nas prolazi u svim mogućim nametnutim strahovima. Svega će biti, a nas neće. Sigurno nitko od nas neće na ovom putu živjeti 1000 godina, zašto onda dopuštamo da smo samo lutke na koncu umjesto da smo ljudi? Oni isti ljudi koji mijenjanjem sebe mogu napraviti čudo.
Da bi nastala promjena prvo moraš maknuti sve naslage tog lošeg koje si pohranio misleći da će ti to koristiti, a od toga koristi nemaš, osim straha koji te obuzeo. Ne boj se! Mijenjati sebe, svoj način pogleda na sve oko sebe i na kraju voljenja sebe samog. Ne možeš živjeti bez ljubavi, ne možeš živjeti bez sebe i tek kad budeš naučio voljeti sebe i odmakneš strah tad ćeš živjeti kao osoba od Boga dana i stvorena.
Osjećat ćeš se vrijednim zbog ljubavi prema sebi i drugima,. Osjećat ćeš se hrabriji jer ljubav to radi i osjećat ćeš se sigurniji iako ćeš biti ranjiviji, ali znaj da ranjivost nije slabost već je to ogromna hrabrost. Zatupili su nas pustim igricama, društvenim medijima i inim lošim stvarima i prihvaćamo sve iako znamo da to nije u redu, mi prihvaćamo. Zašto? Bojimo se, sebe, drugih, bojimo se da nas neće prihvatiti i da ćemo biti izdvojeni. Pa mi smo već sad izdvojeni jer ne razmišljamo, jer ne djelujemo, jer smo izgubili osjećaj za druge i jer smo prihvatili biti robovi navika i postali lutkice. Ne volimo sebe jer nemamo ono što smo zamislili da nam treba, a u stvari što nam treba zrak, voda, ljubav.
Kada bi bili poput suncokreta tada bi svima bilo lakše. Ako nisi znao u danima bez sunca suncokreti se okreću jedan prema drugome. Svete li prirode koja nas toliko uči, ali čini mi se uzalud. Kad pomažeš nekome tada pomažeš i sebi i osjećaš se ispunjen, sretan i zadovoljan. Ako je cilj živjeti samo da hodamo jedni pored drugih bez lijepih riječi, bez osmjeha onda smo mi zaboravili zašto živimo. Kod  niti jednog cvijeta se ne vidi njegova prava ljepota dok je zatvoren, dok se stvara, tek kad se otvori vidimo koliko je lijep taj cvijet zar ne? I poluotvoreni cvijet je lijep, ali on je poluotvoren. Ne zatvoren, ne sebičan i naravno ne skriva se od nikog. On se ne boji kiše, vjetra, prejakog sunca on uživa i svi mu se dive i ti i ja. Nosimo ga na poklon  majkama, kćerkama i rijetko koja svečanost prolazi bez njih, svetog li cvijeta. Kad bi barem malo bili bolji jedni prema drugima tada bi živjeli sretno, a to je i svrha naših života sreća, ljubav i radost. No, sve manje vidim toga, a sve više zabrinutosti, mržnje i sebičnosti.  Sve više ima izgubljenosti u hodnicima razočarenja, a malo zajedništva, ljubavi, radosti i smijeha. Izbor je uvijek na nama ma koliko god izgledalo da nije, jer u svemu postoji odluka o svakom našem postupku. Toliko imamo ljepota u svakom čovjeku samo kad bi znali gledati ljepotu vrlina, a ne ružnoću mana.
Love you! ❤️
Irena