Slušaj svoga srca glas – slijedi ga

U promatranju ljudi i svijeta toliko nam je bučno. Sve više i više ima buke u kojoj ne možemo čuti sebe tj. svoje srce. Moram vas pitati mislite li da je to slučajno? Ja mislim da nije. Ako vam ovo zvuči čudno promatrajte djecu do 3 godine oni su fenomeni. Zašto? Oni slušaju svoje srce. Pogledajte kako se igraju, kako pronalaze zanimaciju, zaljubljeni su sami u sebe, jer tajna dobrog života upravo leži u voljenju sebe. U pogledu u ogledalu u kojem kažeš: “Volim te!”
Oni u susretu s ogledalom nesvjesno ljube isti, jer im je to normalno. Vesele se sebi, vole sebe. Isključe se kad ne žele slušati ono što im govorite. Slučajno? Ne, sami su sebi ponekad dostatni.
Postoji citat iz Biblije koji kaže:”Ako ne budete poput djece nećete u kraljevstvo Božje.” Citat ima poruku koja ne znači nužno da ne prihvaćamo život i da nesvjesno živimo već znači djeca su uvijek u nama, ona žive sad neopterećena s jučer, a još manje sa sutra. Ono što treba jest povezanost s našim unutarnjim djetetom tj. nama samima. Cijeli život mi manifestiramo ono što smo preživjeli u djetinjstvu. Upravo taj manifest djetinjstva je naš život, jesmo li svjesni toga? Zašto moramo biti poput djece? Razlog je jednostavan. Svijest o našem preslikavanju djetinjstva je svijest o našem životu. Kad uđemo u odraslu dob ta svjesnost nam je više nego bitna ona nam je krucijalna, jer uz nju postajemo odrasli ljudi koji vladaju sobom u skladu s djetetom u svojoj nutrini. Ako smo kao djeca bili povrijeđeni to se odražava na nas i kroz ostatak života nas vodi dalje. Osvijestimo li povredu mi je liječimo, jer čak i oni koji su nas povrijedili očito su bili i sami povrijeđeni i to je začarani krug. S toga je bitno to dijete unutar nas koje je stisnuto u nama i u strahu živi, osvijestiti o toj povredi, osvijestiti strah unutar njega jer to je put kojim ćemo čuti naše srce, kojim ćemo biti svjesni da je to daleko iza nas i da više nije toliko bitno, jer više nismo niti u istim okolnostima, niti u istom okruženju. Izliječiti te povrede znači odrasti i znači prihvatiti tad će strah nestati tad će dijete u nama ponovno živjeti i tad ćemo biti kompletni da čujemo, vidimo i osjećamo ono što nam srce govori.
Za zdrav život nam je to više nego potrebno, jer tad kažemo tom djetetu nisi kriv i na kraju to uopće nije bitno. Krivica je samo u našem umu tj. u stečenom obrascu društvenog ponašanja u kojem drugi glume sudca, porotu i presudu. Svatko griješi (naravno ovdje mislim na razumne greške) ta nismo Bog pa da ne možemo pogriješiti, ljudi smo koji svoje greške trebamo doživljavati kao iskustva i ostaviti ih kao pouku, jer toliko još ima vremena da se sve to može izliječiti ako nas je povrijedilo i ostaviti prošlosti kojoj i pripada. Ne znam jeste li svjesni da je prošlost unutar nas subjektivna te nužno ne znači da nije istinita, ali znači da emocije unutar nas pletu vijenac koji ne mora biti tih boja ni izgleda. Zato je bitno to ostaviti tamo gdje to i pripada tj. prošlosti, jer u protivnom nastaju frustracije koje nam i dalje pletu vijence onako kako im odgovara, jer boja iz prošlosti i dalje boja, a ona nam je uvijek tu kao ona koju smo usvojili i prihvatili. Prestajemo vidjeti druge boje i držimo se slijepo one koju poznajemo. To nije ono što život jest tj. život je bogatstvo koje kratko traje, ali zato što nismo svjesni vremena pa ni trenutaka unutar tog vremena. Dopuštamo da nam vrijeme teče kao da nije naše kao da nije bogatstvo. Previše se okupiramo prošlošću s toga nemamo sadašnjosti. Sanjamo o budućnosti stoga nemamo sadašnjosti, a bez sadašnjosti nema ni prošlosti pa ni budućnosti. Postavljam pitanje što nam je najbitnije? Sadašnjost, jer je tu sad u ovom trenutku. Kako sam u izolaciji zbog COVID-19 (nisam pozitivna, suprug je bio) vjerovali ili ne toliko mi je brzo prošlo vrijeme da mi je nevjerojatno. Stala nisam od kuhanja, pranja, pravljenja kolača, sređivanja onih stvari koje ne mogu stići kad radim i vjerovali ili ne ovo mi je bio kao RESET. Nije mi nedostajalo izlaženje vani, nije mi nedostajao odlazak na posao iako se osjećam umornom s druge strane tako sam odmorna, zadovoljna, jer sam toliko toga napravila i ponosim se sobom. Za osobu kojoj su nakon operacije vratne kralježnice rekli da ne rijetko se iza takve operacije ide u invalidsku mirovinu, za osobu kojoj nedostaje C5 kralježak, koja ima dva vijka i pločicu i xy još dijagnoza presretna sam i ponosna na sebe. Uvijek sam bila osoba koja sluša svoga srca glas tako i sad kad srce kaže možeš tad i mogu,kad kaže dosta je Irena ja moram odmarati, ali ono najvažnije nikad se ne predajem.

Što čini razliku?

Razliku čini naša želja i volja da odrastemo, da se prestanemo bojati, da se pomaknemo s mjesta koje nas je “zakopalo” tj. povrijedilo. Prihvati, oprosti, otpusti i živi, jer život je trenutak vječnosti koji vjerovali ili ne prođe dok trepnemo okom. Dan katkad predugo traje, ali godina nestane u sekundi. To nam i poručuje dijete u nama:” Živi sad!” Sve drugo je potpuno nebitno svakako će proći i ružno i lijepo, jer život je poput vlaka. Niti jedan vlak na stanici ne ostaje, jedino ako nije ispravan. Neki će se vlakovi duže zadržati na stanici, ali idu dalje nakon određenog vremena stoga zar tad nije jasno da nas ništa ne smije zadržati niti zadržavati? Idemo dalje uvijek i idemo uz glas svoga srca, tog djeteta u nama koje najbolje zna gdje nas vodi. Slijedi svoje srce, jer ono je život. Slijedi njegov glas, jer ono najbolje zna što je dobro za tebe. Ono zna da ništa nije vrijedno tebe osim tebe sama. Ono zna da sve prolazi i nestaje u hipu vremena i samo što ostaje je naše htijenje da gradimo odnos s djetetom u sebi, jer ono sluša srca glas. Ono samo voli, ljubi i živi, jer ništa, ali baš ništa nije vrijedno osim ljubavi koja izlazi iz našeg srca. I ono najbitnije ta ista ljubav ostavlja trag na sve ljude koje dodirujete. Ona vas čini djelićem vječnosti i to onim lijepim djelićem koji ostaje kao neizbrisiv trag, a sve ostalo svakako će nestati. Zato slijedi svoje srce i slušaj dijete u sebi i zapiši trag u vječnosti, jer jači si i od svih bura, oluja, orkana i tornada ti si sila ako dopuštaš čuti srca glas. Ti si moć ako dopuštaš biti najbolja verzija sebe, verzija ljubavi i djeteta koje jedino i samo zna voljeti.
Stoga voli prvo sebe tad ćeš i druge. Ljubi prvo sebe tad ćeš moći ljubiti i druge, prihvaćati njihove mane i vrline i biti svjestan toga. Voli jer si rođen za ljubav i znaj buka nije razlog da se ne čuješ ona je opravdanje za tvoj bijeg, ona je izlika za tvoje odustajanje. Odbaci svu buku od sebe i slušaj svoga srca glas, slijedi ga, jer ti to jedino treba.
Love you! ❤️❤️❤️❤️
Irena